Jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske

U Hrvatskoj matici iseljenika 5. prosinca održan je jubilarni 30. Forum hrvatske nacionalne manjine koji je okupio pripadnike hrvatske autohtone zajednice u 12 europskih zemalja. Tim smo povodom razgovarali s novim ravnateljem Hrvatske matice iseljenika Zdeslavom Milasom, uglednim hrvatskim komunikologom koji i sam ima iseljeničko iskustvo. Milas je na čelo središnje nacionalne ustanove koja se već 75 godina bavi Hrvatima izvan Hrvatske došao iz sustava visokog obrazovanja, a čitateljima Vijenca predstavlja svoju viziju razvoja Hrvatske matice iseljenika i veza domovinske i izvandomovinske Hrvatske.

Snimio Krasnodar Peršun

Gospodine Milas, u Hrvatskoj matici iseljenika nedavno je održan jubilarni 30. Forum hrvatske nacionalne manjine. Koja je uloga Foruma i kakav je trenutno položaj hrvatske manjine u europskim zemljama?

Forum se s vremenom pozicionirao kao jedinstven stručni skup na kojem se temeljito propituje i unapređuje institucionalna skrb hrvatske države za našu manjinu u 12 europskih država, od kojih su 8 članice Europske unije. Dio zemalja, poput Mađarske, Rumunjske, Austrije, Češke, Slovačke i Italije, postiže odlične rezultate u poštovanju manjinskih standarda, dok pojedine zemlje još trebaju poboljšavati manjinske standarde kad su u pitanju recimo prava na dvojezično obrazovanje, odnosno osnovno obrazovanje na materinskom hrvatskom jeziku – koji je jedan od 24 službena jezika Europske unije. Status hrvatske manjine u Vojvodini vrlo je problematičan, tim više što službena politika potiče podjelu u hrvatskoj zajednici. Stoga apeliram na sve naše manjinske predstavnike da zbiju redove kako bi jačali položaj hrvatske manjine u Srijemu, Banatu i Bačkoj. Može nam biti svima poukom geslo naših ponosnih gradišćanskih Hrvata koje sam još kao dječak upamtio, čitajući Hrvatske novine u Beču, na svakom broju na naslovnoj strani istaknuto: Sloga je moć!

Tijekom protekla tri desetljeća Forum je raspravljao o različitim pitanjima vezanima za vitalne čimbenike višestoljetne autohtone hrvatske manjinske zajednice, koja danas na tlu srednje i jugoistočne Europe ukupno ima četvrt milijuna žitelja. Tema jubilarnog 30. Foruma bila je Knjižnice i društvene mreže hrvatske nacionalne manjine u europskom susjedstvu, a  raspravljalo se o poticanju suvremene kulture čitanja – u cilju očuvanja hrvatske kulture i pisane riječi u višejezičnom europskom susjedstvu. Na Forumu su predstavljeni uzorni primjeri knjižnica poput knjižnice bečkog Hrvatskog centra, knjižnice Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, čiji portal ima bogat digitalni repozitorij, portala digitaliziranih godišta Hrvatskih novina iz Željeznog (starih 115 godina) i dr. Bilježimo i postignuća u Boki kotorskoj i šire u Crnoj Gori, ali i u drugim manjinskim zajednicama.

Koliko danas Hrvata živi izvan Hrvatske i kako ih grupirate?

Procjene su između 3,2 i 3,5 milijuna. Demograf Stjepan Šterc nedavno je na konferenciji na Fakultetu hrvatskih studija iznio brojku od više od četiri milijuna. Postoji taj raspon zbog toga što je pitanje kako računati potomke. Osobno smatram da je Hrvat svatko tko ima hrvatske korijene i osjeća se Hrvatom, neovisno o tome je li pripadnik druge, treće ili četvrte generacije. Hrvate izvan RH  svrstavamo u tri kategorije. Prva su iseljeničke zajednice u zapadnoj Europi i u prekomorskim državama: Australiji, Novom Zelandu, državama Sjeverne i Južne Amerike i mala kolonija Hrvata u Južnoj Africi. Druga je kategorija autohtona hrvatska nacionalna manjina u 12 europskih država, poput gradišćanskih Hrvata u Austriji, Slovačkoj i zapadnoj Mađarskoj, moliških Hrvata, hrvatskih zajednica u Vojvodini, Mađarskoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Makedoniji, na Kosovu. Neki su od njih tamo doselili prije 600‒700 godina. To nisu iseljenici, nego autohtona hrvatska nacionalna manjina. Pojedine su hrvatske zajednice, poput Hrvata u Boki kotorskoj, do sredine 20. stoljeća bilie domovinski narod, ali su promjenom državne granice postale hrvatska nacionalna manjina. Treća su kategorija Hrvati kao domovinski, odnosno konstitutivni narod u BiH. Prema Zakonu o Hrvatskoj matici iseljenika sve te kategorije ulaze u okvir našega djelovanja. Povećanu pozornost planiram posvetiti i povratnicima, čija su nam iskustva od neprocjenjive važnosti.

Nedavno se navršilo prvih sto dana od vašeg imenovanja ravnateljem Hrvatske matice iseljenika. Kako je proteklo to razdoblje i koji su bili vaši prvi potezi?

Prvih sto dana na čelu Hrvatske matice iseljenika proteklo je izrazito intenzivno, ali i inspirativno. Bilo je to razdoblje upoznavanja institucije iznutra, osluškivanja ljudi koji je nose – a to su djelatnici HMI, moji glavni savjetnici, od kojih neki ovdje rade više od 30 godina – kao i onih zbog kojih postojimo, naše iseljeničke zajednice. Od prvog dana bilo mi je važno uspostaviti otvoren dijalog, stvoriti ozračje suradnje i pokazati da Matica može biti dinamičan, moderan i uključiv most između domovine i Hrvata izvan nje. Posebno mi je važno što intenzivno jačamo komunikaciju s našim iseljenicima diljem svijeta, razgovaramo, slušamo njihove potrebe i želimo prilagođavati naše programe novim generacijama iseljenika koji se informiraju prvenstveno putem digitalnih platformi. Prvih sto dana vidim kao snažan temelj, razdoblje postavljanja strukture, stvaranja povjerenja i početka promjena koje će osjetiti Matica, ali i naši Hrvati koji žive izvan Hrvatske. To je tek početak jednog širokog i ambicioznog procesa koji slijedi.

Koja je uloga Hrvatske matice iseljenika u hrvatskom društvu nekad i danas?

Uloga Hrvatske matice iseljenika uvijek je bila i ostala duboko identitetska. Nekad je Matica bila gotovo jedini organizirani most između domovine i njezine razgranate dijaspore. U vrijeme kada nije bilo digitalnih kanala, jednostavne komunikacije niti institucionalne podrške kakvu danas poznajemo, Matica je bila ključni oslonac, čuvar jezika, kulture i osjećaja pripadnosti za generacije Hrvata koji su živjeli daleko od zemlje iz koje potječu. Ona je oblikovala prostor gdje se mogao čuti glas iseljeništva, prepoznavati njihove doprinose i održavati živu veza između „tamo“ i „ovdje“. Zato su našu zgradu na Trgu Stjepana Radića 3 u Zagrebu mnogi nazivali „iseljenički dom“.

Danas se uloga HMI – koja uključuje zagrebačku središnjicu i podružnice u Dubrovniku, Puli, Rijeci, Splitu i Vukovaru – prirodno mijenja, ali ne nestaje. Naprotiv, postaje složenija, modernija i šira. U suvremenom hrvatskom društvu Hrvatska matica iseljenika ustanova je koja povezuje, savjetuje i osnažuje. Ona je institucija koja promišlja nove modele suradnje s iseljeništvom, podupire očuvanje identiteta nove generacije hrvatskih obitelji izvan domovine te istodobno potiče njihov aktivan doprinos razvoju hrvatske domovine. U svijetu u kojem su mobilnost, povratak i cirkularne migracije postali uobičajeni, Matica danas ima dvostruku ulogu, biti dom kulture i identiteta za naše ljude u inozemstvu, ali biti i pouzdan partner Hrvatskoj u kreiranju politika koje prepoznaju snagu i potencijal hrvatskog iseljeništva. Zato bih rekao da se HMI nije promijenila u svojoj suštini, ona i dalje povezuje hrvatski narod gdje god on bio, ali se mijenja u svojim metodama, pristupima i ambicijama. Nekad je čuvala nit pripadnosti, danas tu nit umrežava, osnažuje i širi u skladu s potrebama jednog globalnog hrvatskog svijeta. Zahvaljujem predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću i državnom tajniku Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan RH Zvonku Milasu što cijelo desetljeće ulažu golemi napor za naše iseljeništvo, autohtonu manjinu, kao i za Hrvate u BiH. Činjenica je da bilježimo trend da se posljednjih godina više ljudi vraća u Hrvatsku nego što ih se iseljava.

Na koje se sve načine obraćate Hrvatima izvan RH?

Hrvatima koji žive u iseljeništvu obraćamo se s dubokim poštovanjem, sviješću o njihovoj raznolikosti i željom da svaka poruka bude most, a ne samo informacija. Pritom se služimo različitim komunikacijskim kanalima, ali i različitim tonovima. Prije svega, obraćamo im se kroz prisustvo, redovite posjete zajednicama diljem svijeta, sudjelovanje na njihovim događanjima, stvaranje osjećaja da Matica nije udaljena institucija, nego partner koji dolazi među njih, sluša ih i gradi odnos. Drugi vid je naša programska djelatnosti. Godišnje izvodimo 100-tinjak raznih većih i manjih programa i događaja, među kojima su tradicionalni programi Ljetne i zimske škole hrvatskog folklora, Sveučilišna škola hrvatskog jezika i kulture za studente, Mala škola hrvatskog jezika i kulture za djecu uzrasta 9-14 godina, Eco Heritage Task Force - sve te programe izvodimo više od 30 godina. Treći kanal je suvremena komunikacija, digitalne platforme i društvene mreže Facebook, Instagram, YouTube, novi LinkedIN i TikTok koji dopiru do naših ljudi neovisno o vremenskoj zoni ili udaljenosti. Važno nam je biti blizu i onima koji fizički ne mogu biti u Hrvatskoj, ali žele ostati povezani identitetom, jezikom i kulturom. Naši sugovornici nisu samo naši sunarodnjaci u inozemstvu, oni su partneri, nositelji uspjeha, mostovi prema svijetu i važno poglavlje hrvatske priče. Posebno smo ponosni na naš časopis Matica, koji desetljećima izlazi i ostaje jedno od najprepoznatljivijih glasila hrvatskog iseljeništva. Taj časopis je kronika naših zajednica, prostor u kojem se prepoznaju njihovi uspjesi, priče, inicijative i izazovi. Za mnoge je on bio i ostao emocionalna veza s domovinom. U konačnici, bilo da govorimo uživo, digitalno ili preko stranica časopisa Matica, naša je poruka uvijek ista: dio ste domovine Hrvatske, važni ste Hrvatskoj i vrata su vam uvijek otvorena.

Kao dijete hrvatskog emigranta Ivana Milasa proveli ste 16 godina u Austriji, gdje ste se i obrazovali. U intervjuu za časopis Matica opisali ste to teško razdoblje u kojem ste se s obitelji našli kao dječak. Možete li čitateljima Vijenca opisati kako vas je to razdoblje obilježilo i oblikovalo?

Kako je moj otac bio sudionik zbivanja u hrvatskom proljeću i surađivao je s Markom Veselicom, zbog političke represije 1973. prebjegao je u Austriju i bio je politički emigrant. Prije toga bio je uhićen i čekao je presudu u zatvoru u Petrinjskoj. Dobio je dvije i pol godine kazne strogog zatvora, no sudac mu je dao tjedan dana slobode da se oprosti s obitelji, što mu je omogućilo bijeg. Mi smo kao obitelj –  moja majka, stariji brat i mlađa sestra –  dvije godine živjeli razdvojeni od oca, majka je dobila i otkaz na radnom mjestu odgojiteljice u vrtiću. Bila su to teška vremena. Tek 1975. preselili smo k ocu u Beč. Nisam znao ni riječ njemačkog i bila je vrlo velika promjena za jednog šestogodišnjaka prijeći iz vrtića u Zapruđu u školu u Austriji gdje nisam imao nijednoga prijatelja. A morao sam i ponovno upoznavati oca, što je također bio izazov. On je bio diplomirani pravnik, ali kao i većina naših hrvatskih intelektualaca koji su bili u političkoj emigraciji, morao je raditi fizičke poslove pa je otvorio gostionicu. Prvih godina bilo je vrlo teško razdoblje, zahvalan sam Austriji što nam je pružila utočište, ali imao sam onaj osjećaj da sam stranac. Puno je bolje bilo kad sam prešao u Katoličku gimnaziju. Tamo je bio prisutan kršćanski pristup da smo svi djeca Božja i njihov je odnos prema prvim manjinama bio jako pozitivan. Tako da sam sedam godina proveo u katoličkom internatu, odnosno u toj gimnaziji i to me jako odredilo.

Kako gledate na ulogu prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana? Možete li opisati osobne dojmove susreta s predsjednikom Tuđmanom, kako prije stvaranja Hrvatske, tako i nakon?

Otac je preko jednog prijatelja upoznao predsjednika Tuđmana 1988. koji je posjetio naš restoran u Beču. Moj tata je vodio duge razgovore s predsjednikom Tuđmanom i rekao nam je da jednako razmišljaju o stvaranju hrvatske države. Tuđman je oca i majku upisao u Hrvatsku demokratsku zajednicu u kolovozu 1989, a brat, sestra i ja upisali smo se na jesen. Na poticaj Tuđmana koji nas je u studenome po povratku iz Kanade ponovno posjetio u Beču, 1. prosinca 1989. pokrenuo sam osnivanje udruge Kroatische Demokratische Gemeinschaft in Österreich koja je legalizirana u siječnju 1990. Bila je to prva hrvatska organizacija nakon dva desetljeća koja nije bila pod nadzorom odnosno utjecajem jugoslavenske ambasade. Po povratku bio sam angažiran u iseljeničkoj i povratničkoj udruzi Hrvatski međunarodni zbor mladeži te stranački u Mladeži HDZ-a, zadužen za iseljeničke organizacije. Tijekom cijeloga prvog desetljeća često sam se susretao i razgovarao s predsjednikom Tuđmanom, a nekoliko puta imao sam čast s njim i nasamo razgovarati.

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman osnivač je samostalne Republike Hrvatske. Imao je snažnu viziju suverene hrvatske države koju je ostvario. Bio je istaknuti povjesničar, a kao  pripadnik partizanskog pokreta pružio je ruku i djeci ustaša i političkih emigranata koji su bili progonjeni po cijelom svijetu. Stvorio je politiku nacionalne pomirbe koliko god ona bolna bila. Njegova je politika podrazumijevala jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske i nacionalnu pomirbu koja je bila ključna za stvaranje samostalne hrvatske države. Predsjednik Franjo Tuđman velikan je hrvatske povijesti. Za mene je osobno politički učitelj i drugi otac.

Vaš je otac Ivan Milas nakon povratka u domovinu bio je istaknuta ličnost u stvaranju samostalne Republike Hrvatske i jedan od najbližih suradnika predsjednika Tuđmana. U kolikoj je mjeri otac utjecao na vas?

Moj je otac bio politički emigrant 18 godina i u Hrvatsku se vratio večer prije održavanja povijesnog skupa Hrvata, Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice koji je održan 24. i 25. veljače 1990. u KD Vatroslav Lisinski, pokraj koje danas radim i gdje razgovaramo. Dan prije sletio je s drugim političkim emigrantima na Zračnu luku Zagreb. Bio je prvi politički emigrant koji se kandidirao za Hrvatski sabor i bio izabran. Od tada je bio zastupnik HDZ-a u prva četiri saziva do 2003.

U prvoj fazi Domovinskog rata, točnije od rujna 1991. do lipnja 1992.  obnašao je dužnost zamjenika ministra obrane, potom kratko ministra pravosuđa, a od kolovoza 1992. do proljeća 1993. bio je potpredsjednik Vlade RH, među ostalim vodio je pregovore s UNPROFOR-om. Od 1995. do 2000. bio je čuvar državnog pečata. Nije bio klasični političar, imao je izražene socijalne i nacionalne stavove. Protivio se privatizaciji državnih poduzeća od strateškog značaja poput Privredne banke Zagreb, Hrvatske pošte i telekomunikacije, uspio je spriječiti prodaju Hrvatske lutrije stranoj lutriji. Bio je zagovaratelj Herceg-Bosne kao trećeg entiteta. Apsolutno se zauzimao i za hrvatsku pomirbu, u čemu je slijedio predsjednika Tuđmana, i bio je, kao i predsjednik Tuđman, protiv odmazde prema bivšim komunistima, ako su prihvatili hrvatsku državu. Moj me otac snažno odredio u osobnom i svjetonazorskom smislu, često smo razgovarali o raznim izazovima i povijesnim prilikama i (ne)prilikama. Koncept integralnog hrvatstva preuzeo sam od njega, a to mi znatno olakšava i novu dužnost ravnatelja. To razmišljanje uključuje apsolutno jedinstveno hrvatskog naroda u RH i BiH kao domovinskog naroda i usku povezanost s iseljenom Hrvatskom.

Moj otac Ivan Milas bio je sudionik hrvatskog proljeća, zbog čega je osuđen na dvije i pol godine zatvora. Uspio je pobjeći u Austriju i dvije ga godine nisam vidio.
Kad smo 1975. došli k ocu u Beč, iz vrtića u Zapruđu krenuo sam u austrijsku školu, nisam imao nijednog prijatelja i nisam znao ni riječ njemačkoga, a morao sam i ponovno upoznavati oca. Zahvalan sam Austriji što nam je pružila utočište, ali iskusio sam kako je biti stranac. Katolička gimnazija snažno je odredila moj identitet

Jesu li to razlozi zbog kojih ste karijeru sveučilišnog nastavnika u području komunikologije zamijenili ovom dužnošću?

Rekao bih da nisam karijeru sveučilišnog nastavnika zamijenio nečim drugim, nego sam je samo proširio, produbio i preusmjerio prema misiji koja je jednako intelektualna koliko i duboko osobna. Moj nastavnički put, posebno u području komunikologije, naučio me da su najvrednije poruke one koje stvaraju mostove, osnažuju identitet i povezuju ljude. A upravo je to, u svojoj srži, uloga Hrvatske matice iseljenika. Kada se otvorila mogućnost da postanem ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, osjetio sam da se tu susreću svi slojevi mog života – stručni, identitetski i osobni. Kao povratnik iz Austrije, dobro poznajem osjećaj življenja između dviju domovina, dviju kultura, dvaju jezika. Znam koliko znače institucije koje čuvaju naš glas, našu riječ, našu pripadnost. Znam koliko je važno imati mjesto koje te dočekuje kada se vratiš, mjesto koje razumije i tvoju nostalgiju i tvoju snagu. Matica je za mene bila upravo to. Ona je simbol povratka i povezanosti s Hrvatskom i Hrvatima izvan nje, ja to najbolje razumijem. Kao nastavnik naučio sam kako stvarati razumijevanje, kako graditi dijalog, kako čuti ljude. A kao ravnatelj Matice iste te vještine mogu primijeniti u jednom mnogo širem, dubljem i odgovornijem kontekstu, u povezivanju domovine Hrvatske s našim ljudima diljem svijeta. U konačnici, odlučio sam prihvatiti ovu dužnost jer vjerujem da Matica nije samo institucija, ona je prostor identiteta, susreta i kontinuiteta. Moj profesionalni put i moja osobna priča ovdje su se spojili. To nije bio odlazak iz struke, nego prelazak na mjesto gdje mogu živjeti sve što sam učio, sve što jesam i sve što dugujem Hrvatskoj.

Vaša supruga Dorotea Milas ugledna je profesorica filozofije i religijskih znanosti i predavačica na više poslovnih škola, a 15 godina radila je i u Matici hrvatskoj. Vaša zajednička životna priča tako povezuje dvije Matice – Maticu hrvatsku i Hrvatsku maticu iseljenika.

Naša priča uvijek je bila više od susreta dvoje ljudi, ona je u svojoj srži priča o ljubavi, povratku, pripadanju i stvaranju doma u najdubljem smislu te riječi. Upoznali smo se nekoliko godina nakon moga povratka u Hrvatsku nakon mnogo godina života u Austriji. Taj povratak nije bio samo fizički, bio je to povratak jeziku, kulturi i identitetu koji su me formirali. A upravo u tom trenutku, u toj povratničkoj tihoj hrabrosti, u toj potrebi da ponovno udahnem hrvatsku riječ, našli smo jedno drugo. Od tada smo zajedno gotovo trideset godina. Tri desetljeća u kojima se ljubav nije trošila, nego rasla, u kojima smo učili kako se oslanjati, poticati, osnaživati i utjecati jedno na drugo. Mi smo oni koji se gledaju i znaju što treba reći, i oni koji šute jer je tišina ponekad najnježniji oblik prisutnosti. Matica hrvatska, institucija u kojoj je provela petnaest godina, bila je ne samo njezin profesionalni dom, nego i važan dio našeg zajedničkog života. Kao najstarija hrvatska kulturna institucija, Matica hrvatska za nas je bila mnogo više od mjesta na kojem je Dorotea bila zaposlena. Bila je prostor u kojem se čuva identitet, u kojem je riječ sveta, u kojem se kultura ne prenosi nego živi. Za mene kao povratnika, Matica hrvatska bila je jedan od simbola pripadnosti. Sudjelovao sam u njezinim programima, aktivno bio dijelom njezinih zbivanja dok je Dorotea tamo bila zaposlena, ali i danas sam, kao njezin član. Mislim da se djelatnosti Hrvatske matice iseljenika i Matice hrvatske nadopunjuju, mnogi su naši djelatnici članovi Matice hrvatske, i radujem se suradnji s novim predsjednikom MH Damirom Zorićem.

Za Doroteu je Matica bila prostor profesionalnog oblikovanja, mjesto gdje je kao profesorica filozofije i religijskih znanosti mogla živjeti ono što najviše voli – riječ, mišljenje, identitet, kulturu, jezik, smisao. Matica je i dan-danas poveznica naših putova, kulturna nit koja spaja i oblikuje. Dorotea danas radi u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, na Diplomatskoj akademiji, u službi za akademski razvoj i međunarodnu suradnju, i osjećam da na neki način nastavlja istu misiju povezivanja, razumijevanja, građenja mostova i podučavanja. I zato je naša priča neraskidivo vezana za kulturu, identitet, jezik, povratak i dom. To je priča dvoje ljudi koji se vole i koji vjeruju da se ljubav živi i u onome što radimo, u institucijama koje gradimo, u studentima koje učimo, u povratnicima koje razumijemo i u vezama koje njegujemo. U konačnici, to je priča o tome kako su se dva života, dva puta i dvije sudbine susrele u trenutku povratka, i od tog trenutka zajedno, nježno, strpljivo i predano ispisuju jednu lijepu hrvatsku priču.

Živite uistinu dojmljivu priču o povratku i pripadanju. Rekli ste da će HMI ubuduće još intenzivnije baviti povratnicima. Na koje ćete načine to činiti?

Hrvatska matica iseljenika bavi se povratnicima, i to ne samo formalno, nego s dubokom sviješću o tome koliko je povratak složen, zahtjevan i osjetljiv proces. Matica ima dugogodišnju tradiciju rada s povratnicima, jer oni nisu samo administrativna kategorija, oni su most između dvaju svjetova, ljudi koji donose iskustva, znanja i emocije prikupljene daleko od domovine. Jedan način na koji se Matica bavi povratnicima, kao i iseljenicima, je putem savjetodavne i informativne podrške. Mnogi se povratnici, kao i iseljenici, obraćaju upravo Matici, tražeći orijentaciju, razumijevanje sustava, kontakte ili pomoć u navigaciji kroz povratnički put. Mi im pružamo informacije, upućujemo ih na relevantne institucije i pomažemo im da se snađu u praktičnim i identitetskim pitanjima. Zatim se jedan važan sloj našeg rada odnosi na kulturnu i identitetsku integraciju. Povratak nije samo povratak adresi, to je povratak jeziku, kulturi, mentalitetu i ponekad potpuno drukčijoj svakodnevici. Matica kroz svoje programe, publikacije i događanja stvara prostor gdje se povratnici ponovno mogu osjećati kao dio zajednice, gdje mogu susresti ljude sličnih iskustava i pronaći svoje mjesto u društvu. Treći aspekt je uključivanje povratnika u kulturni, društveni, poslovni i stručni život domovine Hrvatske. Mnogi se vraćaju s vrijednim znanjem i međunarodnim iskustvom. HMI ih poziva na suradnju, uključuje ih u projekte, otvara prostor da doprinesu svojim idejama i da iskustvo života izvan domovine postane hrvatska snaga, a ne samo priča. A možda najvažnije, Matica povratnicima daje osjećaj razumijevanja. Zna koliko je povratak emotivan, koliko u sebi nosi radosti i izazova, i nastoji biti ustanova u kojoj će se osjećati dobrodošlo i podržano. Zato smatram da je uloga Matice u radu s povratnicima ne samo praktična, nego i duboko simbolična, biti mjesto koje razumije povratak, koje ga poštuje i pretvara u novu mogućnost.

U Hrvatskoj se danas puno bolje živi nego prije deset godina. Imamo stabilnu i odlučnu vlast koja gleda strateški. Kada govorimo o povratku, svakako mislim na povratak ne samo u Hrvatsku, nego i na hrvatske prostore u BiH, što je znatno izazovnije. Nažalost, stopa iseljenosti Hrvata iz BiH u omjeru stanovništva prema Hrvatima u Hrvatskoj  nekoliko je puta veća. Većinu hrvatskih iseljenika u zapadnoj Europi čine Hrvati iz BiH.

Za kraj, kako gledate na budućnost Hrvatske matice iseljenika, kao i domovinske i izvandomovinske Hrvatske u cjelini?

Na budućnost Hrvatske matice iseljenika gledam s dubokim optimizmom, ali i s osjećajem odgovornosti. Matica je jedna od rijetkih institucija koja u sebi nosi i pamćenje prošlih generacija i mogućnosti budućih, ona povezuje ono što Hrvatska jest, što je bila i što tek može postati. Vjerujem da pred Hrvatskom maticom iseljenika stoji vrijeme snažnije modernizacije, veće vidljivosti i još dublje suradnje s hrvatskim zajednicama širom svijeta. To je ustanova koja u budućnosti mora biti još otvorenija, interaktivnija i prisutnija, ne samo kao organizator programa, nego kao istinski partner, sugovornik i podrška našim ljudima u svim dijelovima svijeta. HMI treba njegovati i tradiciju i inovaciju, čuvati identitet i jezik, ali i prepoznati nove generacije Hrvata koje se s domovinom povezuju na drugačije, suvremene načine.

Što se tiče budućnosti Hrvatske, i domovinske i izvandomovinske, vjerujem da je ona neraskidivo jedinstvena. Hrvatska nije samo zemljopis; ona je raspršena po kontinentima, ali okupljena oko iste kulturne i identitetske jezgre. Ta raspršenost ne slabi Hrvatsku, ona je njezina najveća snaga. Naša dijaspora nije samo emotivni, nego i intelektualni, ekonomski, kulturni i diplomatski kapital. Budućnost vidim u svijesti da smo mi jedna, povezana Hrvatska. Da pripadnost domovini može imati mnogo oblika. Da je moguće živjeti u Kanadi, Australiji ili Njemačkoj, a istovremeno biti duboko, aktivno i kreativno vezan uz domovinu Hrvatsku. U toj slici budućnosti Hrvatska matica iseljenika ima posebno mjesto. Ona mora biti most, ali i kompas. Mjesto koje povezuje, ali i usmjerava. Mjesto koje hrabrim pogledom prema naprijed čuva sve ono što nas kao narod čini posebnima, naš jezik, kulturu, povijest, ali i našu sposobnost da se snalazimo u svijetu, da ostanemo svoji, da stvaramo i doprinosimo gdje god živimo. U ovo predblagdansko vrijeme svim Hrvaticama i Hrvatima u domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj želim čestitati nadolazeći Božić i zaželjeti im sretnu i uspješnu novu 2026. godinu. Vjerujem da Hrvatska u cjelini može imati budućnost koja je svjesna svojih korijena i otvorena svijetu. A Hrvatska matica iseljenika, u toj budućnosti, ostaje srce koje kuca između domovine i izvandomovinske Hrvatske, tiho, uporno, postojano i s ljubavlju.